Loading the content... Loading depends on your connection speed!

091 33 33 817
Napustio nas je Oto Reisinger

Danas je do mene došla tužna vijest, umro je naš Oto Reisinger. Legendarni autor Pere iz vjesnika. Ispunjava me ponosom činjenica da sam neko vrijeme imao priliku družiti se s takvom Veličinom ka što je bio gospodin Oto. Počivao u miru  dragi Oto.

2001. imao sam čast napraviti jedan kratki intervju sa gospodinom Otom, to mi je bio ujedno i prvi susret s tim velikim čovjekom.

21.09.2001 Zagreb, prostorije HDK-a

 

Oton Reisinger

 

  1. Možete li ukratko predstaviti sebe za one koji vas ne poznaju?

– Završio sam arhitekturu na tehničkom fakultetu. To se mijenjalo, upisao sam tehnički fakultet a završio arhitektonski. Kao student sam već crtao karikature u “Kerempuhu”, a od 50-te sam stalni karikaturist “Vjesnika”, u međuvremenu sam diplomirao. Radio sam i za inozemstvo te sam bio redoviti suradnik nekoliko časopisa od Panča, nizozemske “Panorame”, njemačkog “Quicka” i ostalih, prenosili su mi dosta karikatura u nekim drugim listovima. To razdoblje trajalo je nekih petnaest godina. Imao sam nekoliko samostalnih izložbi kod nas i u inozemstvu od Londona, Amsterdama, u Njemačkoj, Turskoj, Ljubljani i tak’, i ne sjećam se sve gdje sam izlagao. Ipak je to 50 i nešto godina svakodnevnog crtanja pa čovjek i zaboravi.

 

  1. Kako je izgledao vaš početak, mislim na prvi kontakt sa svijetom crtica?

– Pa ovak’, ja sam već crtao kao dijete i u srednjoj školi, poslije rata sam radio neke portrete i to sam dobro radio u akvarelu i u gvašu, to ne bi danas mogao tako dobro raditi kao onda. Onda sam uoto2 “Kerempuhu” počeo crtati karikature, to me je okupiralo tako da sam zapustio ostale discipline likovnog izražavanja i do danas sam ostao karikaturista.

 

  1. Jeste li imali uzora?

– Naravno, svaki čovjek koji se počne baviti nečim ima uzore, ti uzori su se i mijenjali. Ja se ne bih mogao sjetiti tko su bili, ali sigurno je da je bilo uzora, na primjer u redakciju su u ono vrijeme poslije rata dolazili profesori sa akademije, rado sam gledao što oni rade, davali su mi savjete i tako mi pomagali. Još prije toga sam kao i svako dijete “cvao” u stripovima od “Raymonda”, “Fantoma”, “Flash Gordona”, i  ja sam  crtao neke stripove, naravno, to su bili počeci.

 

  1. Što vas je ponukalo da to bude baš karikatura kao sredstvo izražavanja?

– Zato što sam došao sa prijateljima u taj “Kerempuh”, oni su objavljivali karikature. Samim tim sam i ja počeo crtati karikature, zatim sam ilustrirao u novinama, ilustrirao sam i neke knjige, radio plakate, sve su to bile karikature. Znate kako se kaže kad’ ste negdje doma, a to je bila karikatura, onda radite ono što vam najbolje ide i za što vam treba najmanje vremena. Sve ostalo je iziskivalo mnogo više vremena a to sam mogao raditi u svoje slobodno vrijeme i za sebe, i sada još uvijek radim ali to ne pokazujem, ne objavljujem i ne izlažem već trpam po tim ladicama. Jednog dana netko tko će čistiti te ladice, možda će mu  to biti žao baciti, pa će onda biti pokazano.

 

  1. Kako izgleda put od ideje do realizacije u vašem slučaju? Kako uopće dolazite do ideja?

– Ja sam bio novinski karikaturist koji sam svakodnevno objavljivao, to je jedan presing, uvijek povezano s jednim rokom. Kada nešto slikate ta slika može sutra biti gotova, za tjedan ili mjesec dana, međutim kada su novine u pitanju to uvijek mora biti na vrijeme gotovo. Tako da je čitav taj sistem rada na karikaturi možda negdje u podsvijesti organiziran ili u glavi, ja sam znao neposredno prije nego što je karikatura trebala biti gotova sjesti za papir, onda mi je došla ideja i to sam nacrtao. Rastumačiti na koji način doći do ideje to je teško. Ja sam se dosta kretao po gradu i u društvu sa prijateljima, naravno svi se ti utisci i događaji sa putovanja, iskustva, akumuliraju u podsvijesti, kojih ja možda nisam ni svjestan a to je svakako dobro za posao koji sam radio i radim. Recimo, ja imam neko pamćenje kojeg nisam svjestan, recimo mnogi ljudi se muče, moraju posezati za nekim predmetima ili fotografijama nekih predmeta kao što su bicikl ili šivača mašina da bi ih mogli nacrtati. Meni to nije problem, ja se mogu prisjetiti detalja, ne znam na koji način ali je činjenica da to mogu. Tako je i kod arhitekture, nikada se neću zabuniti  ako je riječ o Belgiji ili Nizozemskoj, da nacrtam neku kučicu koja po svom izgledu pripada u Italiju.

 

  1. To bi bilo jedno od mojih sljedećih pitanja. Koliko vam je pomogao vaš studij arhitekture u radu i jeli vam je pomogao?

– Naravno da je, iako kod ljudi tu često zna biti nelogičnosti. I u karikaturi treba biti neke logike , osobito kada je riječ o arhitekturi.

  1. Crtate li ikada sebe u svojim radovima?

–  Pa ne, ali su moji radovi uvjetovali moj izgled, vjerojatno. To je kao čovjek koji je ljubitelj pasa i koji je cjeli život imao pse i sam polako počinje nalikovati na psa, tako sam ja vjerojatno počeo nalikovat na svoje karikature.

  1. Ako smijem primijetiti, imate pomalo drugačiji pristup humoru i realizaciji karikature od mnogih drugih autora. Jeli to uvijek bilo tako ili ste se mijenjali tokom godina?

– Znate, ja sam dugo prisutan u toj karikaturi pa sam možda malo i arhaičan. Danas mladi ljudi drugačije crtaju karikaturu, ja sam, nadam se  i vjerujem još uvijek prihvatljiv za publiku, jer na koncu nakon svega i nakon toliko godina meni je teško početi crtati karikaturu na neki drugi način. To je naravno i linija manjeg otpora, ja crtam tako, to mi je najlakše i najjednostavnije, prema tome zašto da se pokušavam borit s nečim što tek trebam naučiti.

 

  1. Dali biste mijenjali nešto nakon ovih godina što su za vama, mislim na crtanje?

– Pa naravno, ja zapravo nikad nisam zadovoljan sa svojim crtanjem, uvijek mislim da bi to trebalo nacrtat’ bolje ali na žalost nisam u stanju nacrtat bolje ili duhovitije. Od tih silnih tisuća i tisuća karikatura koje sam nacrtao, rijetko s kojom sam zadovoljan ili bio zadovoljan. Ja crtam po nekoliko puta nanovo, možda bi netko rekao da je to dobro što sam nacrtao, međutim, ja nisam zadovoljan ali ne uspijevam načinit’ nešto s čim bih bio zadovoljan, konačni je produkt  taj s kojim ja nisam zadovoljan. Redakcija ili urednici su zadovoljni ali ja ne.

  1. Biste li izdvojili neko razdoblje posebno plodnim u vašoj karijeri?

– Plodna razdoblja su obično kad su ljudi u naponu snage, a to su bile mladenačke godine recimo od 25 do 45 godine, premda sam ja radio i dalje, i to intenzivno, u više listova svaki dan. Možda je to bila i profesionalna deformacija, možda se nisam mogao posvetiti dovoljno tim karikaturama, ali što je tu je.

  1. Imate li hobi?

– Naravno, nekada sam mnogo skijao, hobi mi je bio skijanje. Pa tu je onda “ribičija”, volio sam raditi s drvetom,  volio sam te stolarske podvige. Na primjer rastavio bih neki stari ormar, očistio sve dijelove, obnovio polituru i sve ponovo sastavio. Ali danas za to više nemam mjesta a ni vremena. Kao penzioner ponekad odem i na plac, znate, danas je sve usporenije, na primjer, nekada sam se s prijateljima dogovarao “sutra idemo u pet na ribičiju” a danas se dogovaram danima unaprijed i na kraju dogovor propadne.

  1. Što biste poručili mladim autorima koji tek počinju i kojima ste vi možda uzor?

– Znate što ću vam reći. Možda smo mi imali sreću i ovi karikaturisti koji su se prebacili u crtani film, imali su jednu bazu a to je bio “Kerempuh”. Dakle jedno mjesto gdje smo se okupljali i gdje smo mogli objavljivati, danas mladi ljudi nemaju gdje objavljivati. To je veliki hendikep, nekada nisu postojali ti natječaji i nagradne izložbe kod nas i u inozemstvu. Zapravo većina njih radi upravo za natječaje a objaviti karikaturu je zapravo prava stvar za jednog karikaturistu, a bez objavljivanja i stalnog rada, jednog kontinuiranog rada nema ni kvalitete. Vi možete biti talentiran ali talente treba razvijati jednim upornim i stalnim radom a to je danas teško tim mladim ljudima u današnjoj situaciji.

Svi imaju svoja namještenja i zaposlenja a karikatura im je kao hobi, sad ne znam koliko tko crta puno ili malo. Jedno je sigurno, veliki je stimulans vidjeti svoj rad otisnut, bez toga to nije to, ljudi gube stimulans. Danas najčešće svoj rad vide objavljen po katalozima koji prate izložbe ili natječaje, onda ljudi cvatu, a to nije to. Karikatura je disciplina, nažalost koja se vidi samo u medijima dakle ili u novinama, knjizi ili plakatu. rijetko karikature vise  na zidovima, rijetko ljudi imaju karikaturu doma u stanu,  radije će objesiti neki kič ili bilo kakav “drek”. Bilo to ulje ili akvarel a za jednu dobru karikaturu misli da to nije dovoljno velika umjetnost. Iako mislim da ako je karikatura dobra, da je to isto umjetnost kao i svaka druga likovna umjetnost.

  1. Imate li što poručiti urednicima?

– Ne, s urednicima sam na ratnoj nozi, upravo iz tog razloga što ne objavljuju. Mi u hrvatskoj imamo mnogo časopisa i novina a karikature nema nigdje. Neka pogledaju kako to rade vani, svaka novina ima karikaturu, imate niz knjiga koje su ilustrirane karikaturom, imate plakate na kojima se nalazi karikatura a kod nas, nažalost, toga još nema.

  1. U zadnje vrijeme ste dobili dosta nagrada, što domaćih što svjetskih. Jeli to neki novi uzlet ili kruna dosadašnjeg rada?

– Ja kontaktiram s tim našim mladim karikaturistima kroz to naše društvo (HDK), zapravo, ja nikada u životu nisam slao radove na te natječaje, međutim, nagovorili su me da pošaljem neke radove tako da sam u zadnjih godinu i pol dobio nekih pet ili šest nagrada u inozemstvu i kod nas.

 

Želite li još nešto poručiti ljubiteljima karikature i vašeg rada , kao i posjetiteljima KiST-a ?

– Pa ništa, osim, da što više prate ovu stranicu na tom Internetu.

 

Hvala vam na razgovoru i mnogo uspjeha u daljnjem radu, za nagrade se ne brinemo.

 

Razgovor vodio uz žamor i dim cigareta Zoran Tkalec

 

Comments are closed.

Mobile version: Enabled