Loading the content... Loading depends on your connection speed!

091 33 33 817
Preminuo je Ivan Haramija Hans

Ivan Haramija Hans

Novine odgajaju čitatelje, i kakve su novine takvi su i čitatelji. Danas jako mali broj ljudi čita novine, svi su zaluđeni ovom kutijom koju ja otvaram tek za “Dnevnik”.

 

Ivan Haramija Hans/ Ivana Haramiju Hansa osobno nisam imao čast upoznati, poznavao sam samo njegove karikature koje sam susretao na raznoraznim mjestima kao što su izložbe, novine a ponajčešće u prostorijama HDK gdje se svakog četvrtka okuplja društvo i gdje se skupljaju karikature za razne festivale. Prije otprilike godinu dana promakla mi je prilika da se i osobno upoznam s tim marljivim i izuzetno cijenjenim autorom. No iz mnogo razloga taj susret je propao. Ovih dana odlučio sam pokušati ponovno.
Danas, 28.10.2003. u 10,00 sati našao sam se u stanu Ivana Haramije gdje smo se napokon upoznali i vodili jedan, meni zanimljiv razgovor.
Haramija je završio pedagošku akademiju u Čakovcu 1968. Radio je kao nastavnik likovnog odgoja u osnovnim školama Prelog i Donja Dubrava, a od 1980. kao organizator kulturnih djelatnosti u “Podravci” u Koprivnici. Uređivao je preloški humorističko-satirički list “Pikač” (1967/68.) i “Podravkin” list “Feferon” (1981./90.). Prvu karikaturu objavio je 1967. Do sada je više puta nagrađivan: Zagreb, Beograd, Skopje, Sarajevo, Split, Slavonski Brod, Imotski, Sv. Ivan Zelina, Duisburg, Vercelli, Marostica, Legnica, Anglet, Edinburgh, Ljubljana, Sofia, Šiauilai, Cuneo, Šibenik, Ancona, Trento, Tolentino, Seoul, Amstelveen, Bjelovar, Foligno, Tokio, Teheran, Bratislava, Hokkaido, Knokke-Heist, Omiš, Varaždin, Torino, Istanbul, Taejon, itd. Izdao je tri knjige karikatura: “Prst u oko” (1982.), “Na nišanu” (1990.) i “Zdravlje je najbolja medicina” (1998.)

 

KiST: Ovo je vaša kratka biografija, želite li što dodati ?

 

Hans: Mogao bih dodati da za tjedan dana dobivam nagradu grada Koprivnice, iako su ih pretekli ovi iz Tolentina i Kine. Gradsko priznanje ne gledam kao priznanje meni osobno, već kao priznanje karikaturi kao jednom žurnalističkom i likovnom izražaju.
Rijetko kada karikaturist dobije priznanje, možda Reisinger i Voljevica. Za Reisingera sam gotovo siguran da je dobio nagradu Vladimir Nazor, ali mi ostali smo sitne ribe čija imena se ne pamte. Nedavno je bio slučaj da ljudi u nekom kvizu nisu znali tko je autor “Pere”, znali su za “Peru” ali nisu znali da ga crta Reisinger što je mene “frapiralo”. To znači da ljudi uopće ne čitaju novine a karikaturu onako ovlaš pogledaju i to više muškarci.

 

KiST: Teško je a ne ponoviti neka standardna pitanja kao što je ovo “kako ste počeli crtati karikature”?

 

Hans: Bilo bi lako da mogu reći, bilo je to 28.06.1957, ali nije, ja crtam od kada znam za sebe. Sve je počelo u doba puberteta, meni je crtanje oduvijek dobro išlo. Onda je to jednog dana zapazio moj nastavnik likovnog odgoja, kasnije moj kolega i direktor škole, on mi je preporučio da se malo više s tim bavim i da razvijam to svoje umijeće. Čak sam na kraju osmog razreda imao i jednu malu samostalnu izložbu u okviru učeničkih radova, sjećam se da su radovi bili izvješeni na tamnoplavom omotnom papiru.
Neke od tih radova našao sam kasnije, već kao gimnazijalac kod jednog prijatelja u zahodu. To vam je onaj poljski zahod sa srcem na vratima. . ., onda smo se mijenjali, ja njemu duplerice iz “Starta” a on meni moje crteže i na kraju smo obojica bili zadovoljni.

 

KiST: Kako je to išlo, odmah ste počeli s karikaturom ili ste crtali nešto drugo?

 

Hans: Imao sam raznih ambicija iako su mi u školi predviđali literarnu budućnost a ne likovnu, bilo je i boljih likovnjaka od mene. Imao sam prijatelja čiju sliku možete vidjeti tu na zidu. Išli smo u paralelne razrede, on je otišao školu primijenjene umjetnosti a ja u gimnaziju, što mi nije krivo zbog općeg obrazovanja. Crtao sam i u gimnaziji, jednom zgodom crtao sam za vrijeme sata zemljopisa. Naravno, profesor je to primijetio. Došao je do mene i tražio da vidi što ja to radim. Pogledao je crtež i rekao: -sinek dragi, ti jako lijepo crtaš ali prije moraš školu završiti.

 

KiST: Jeste li imali kojeg starijeg karikaturistu pri ruci, nekog kod koga biste mogli doći po savjet, učiti od njega i sl.?

 

Hans: Ne, nažalost ne. Gledao sam kako drugi rade, pratio po novinama, tu je bio Reisinger, Voljevica. Nedjeljko Dragić je također izvršio značajan utjecaj na mene. Ja više volim taj stil karikature, bez riječi. Naravno, radim i karikature s tekstom kada se radi lokalnoj tematici. Još uvijek radim za Podravkin tjednik i tu je ponekad nužan tekst.

KiST: Kakve karikature volite?

 

Hans: Najviše bez riječi.

 

KiST: A kakve ne volite?

 

Hans: Ne volim karikature s previše teksta, osobito one sa dijalozima. Međutim takve se karikature također pojavljuju u novinama, to je kao da postavite jedan matematički zadatak i odmah napišete rješenje. Ali danas je sve ” fast food”, ljudi nemaju vremena ni jesti normalno a kamo li da razmišljaju nad jednom karikaturom bez riječi. Ljudi više vole karikaturu s tekstom, pa čak i onda kada je karikatura ilustracija teksta.
Normalno bi bilo da tekst nadopunjava karikaturu ali loše je kada crtež nadopunjava tekst, kada je crtež čista ilustracije nečega što bi moglo egzistirati i bez crteža. Ja naravno radim i neke karikature s tekstom pogotovo za jedan časopis koji se zove RRIF (Računovodstvo Revizija i Financije) gdje je tekst vrlo često nužan. S urednikom imam dogovor da on može promijeniti tekst ali ne toliko da mijenja smisao, već zbog stručnih izraza. Ja još uvijek najviše volim karikature bez i riječi i zato rado radim karikature za izložbe, posebno međunarodne gdje nema teksta.

 

KiST: Još uvijek dosta crtate za festivale?

 

Hans: Ipak manje nego ranije jer imam manje vremena. Ne mogu raditi pod umjetnim svijetlom, moram se kretati, tu su i neke fizičke aktivnosti kao što je jutarnja tjelovježba a sve radim prije podne. No ja to ne smatram izgubljenim vremenom jer je to uvjet da ja zadržim jednu fizičku snagu koja mi omogućava rad. Radim daleko manje nego prije, pogotovo za novine. Kod mnogih novina promijenila se uređivačka politika, promijenili su se urednici a neki od njih nemaju veze s karikaturom.

 

KiST: Vi ste bili urednik, što mislite o današnjim urednicima?

 

Hans: Ima ih koji su dobri i koji se razumiju u posao ali ima i onih koji su tu silom prilika. Ja nisam bio oduševljen time što sam urednik. Naslijedio sam uređivanje “Feferona”, trajalo je to devet godina, četiri broja godišnje. Suradnici su bili nezadovoljni jer ne mogu objaviti sve što su poslali, ,jer je fizički bilo nemoguće objaviti toliko karikatura. Pokojni Mladen Bašić slao je cijele pakete, ali on je bio vrlo drag suradnik i nikada se nije ljutio, neki drugi su se ljutili.
Nisam baš mogao utjecati na visinu honorara, ni meni nije drago kada mi netko sreže honorar jer je to podcjenjivanje rada, čista eksploatacija. Mnogi od čitatelja su bili nezadovoljni, jedni su prigovarali da smo slatka paprika a ne “Feferon”, drugi su se ljutili ako bi se prepoznali a obično su se prepoznali oni na koje uopće nisam mislio.

 

KiST: Želio bih se još malo vratiti na karikature bez riječi. Koliko je teže uobličiti karikaturu bez riječi pogotovo ako radite za novine gdje ste pritisnuti rokom? Jeli to vama problem?

 

Hans: Ne, nije mi problem jer ja na takav način i razmišljam. Normalno da tu treba onda malo više koristiti moždane vijuge, i autor ali i čitatelji. To od publike zahtjeva malo više razmišljanja ali te karikature nisu komercijalne. Naravno, ja se već 35 godina trudim ne bih li se obogatio crtajući karikature ali to mi za sada nije uspjelo. Ali nisam ja jedini. Recimo ima jedan izvrstan autor kojeg se teško iščitava ali je jako dobar, to je Zoran Zeljko. Njegovi radovi zaista zahtijevaju intelektualni napor da ga se shvati a to je malo teže.
Mogao bih nešto reći o tim festivalima i žirijima. Kada jednom dobijete dvije tri nagrade onda vas i žiri drugačije gleda, hajde da vidimo što je ovaj napravio, dakle to je jedna inercija. A ponekad promakne izvrsna karikatura. Ja sam znao dobivati nagrade za neke karikature koje sam poslao “neka ide još i ova” a često su takve i objavljivane.

 

KiST: Kako ne pretjerati u političkoj karikaturi, kako naći mjeru da vi kažete svoje mišljenje a opet da nikog ne vrijeđate?

 

Hans: Nakon 35 godina iskustva, neki to nazivaju iskustvom, drugi autocenzurom, ali čovjek neke stvari nauči.

 

KiST: možda neki savjet mlađim kolegama?

 

Hans: Teško je dati neki savjet. Treba nastojati ne biti uvredljiv, iako je to jako relativno, neko se uvrijedi ako ga krivo pogledate.

 

KiST: Što vam je draže, objaviti karikaturu u novinama ili je vidjeti izloženu na nekoj izložbi?

 

Hans: Novine imaju daleko veću publiku, ali također mi je drago biti uvršten u izložbu gdje postoje određeni kriteriji. Postoje festivali gdje je uspjeh biti uvršten u izložbu , kao što je Knokke-heist, tamo već dvije godine nisam bio ni uvršten u izložbu iako sam i tamo prije sedam ili osam godina dobio specijalnu nagradu.

 

KiST: kakvi su naši čitatelji ili bolje rečeno potrošači karikature?

 

Hans: Onakvi su kako su poučeni.

 

KiST: Jesu li nekada bili bolji, ipak je prije egzistiralo više humorističnih listova?

 

Hans: Novine odgajaju čitatelje, i kakve su novine takvi su i čitatelji. Danas jako mali broj ljudi čita novine, svi su zaluđeni ovom kutijom koju ja otvaram tek za “Dnevnik”. Ni ja ne stignem sve novine pročitati, čak niti ne kupim svaki dan novine. Iskreno rečeno jednim djelom iz financijskih razloga jer sam ipak “penzić” a s druge strane jer mi je vrlo teško čitati, šarati gore-dolje po njima, lakše mi je knjigu čitati. Lakše mi je pisati nego čitati, lakše mi je crtati nego pisati. Sve su to posljedice moždanog udara i sreća je što mogu crtati, da me je “drmnulo” u desnu stranu ne bih mogao ni govoriti a kamo li crtati.

Prije godinu dana kada smo dogovarali intervju ja sam zamolio svog uvaženog kolegu Nika Titanika da vam postavi nekoliko pitanja. Ako dozvolite ja bih ta pitanja postavio sada.

 

Nik Titanik: Neki kažu da imate najčišći stil karikaturističkog izraza u smislu
čistoće crteža. Kako je do toga došlo, tj. da li ste na početku karijere crtali drugačije?

 

Hans: Jesam, radio sam više pojedinosti. Onda sam vidio da te karikature s pojedinostima nisu objavljivane, naime kada smanjite nešto što je nacrtano na A4 ili A5 na veličinu nešto veću od poštanske marke jer su i u tim formatima bile objavljivane, onda se ti detalji izgube, sve bude crno. Onda sam počeo jednostavno raditi, nastojim izbjegavati prostor i eksterijer i interijer. Apstrahirao sam sve ono što ne mogu dobro napraviti, dakle detalje iz tehničkih razloga a prostor i tome slično ne radim dobro i to izbjegavam. Ista je stvar i sa portretima, ja nisam dobar u portretnoj karikaturi i to ne radim, pogledajte Stipkovića koji je savršen u portretu, izvrsna koordinacija ruke i oka, moć zapažanja ili recimo Gero koji pored sjajnog portreta napravi i odlične kolore, tu je i jedan Pismestrović. O Reisingeru da i ne govorimo, on je univerzalan, izvrstan portretist a radi i odlične karikature situacije, političke karikature. Ja sam jednom prilikom napisao još u “Žalcu” da je Reisinger Tolstoj hrvatske karikature i tko zna koliko će trebati dok još jednog Reisingera dobijemo u hrvatskoj karikaturi. Neki su ga jedno vrijeme smatrali staromodnim, ja bih htio biti tako staromodan.

 

Nik Titanik: Izuzetno ste plodan autor. Koliko crtate danas u usporedbi s ranijim razdobljem života?

 

Hans: Manje, puno manje jer jednostavno imam manje vremena. Drugo, manje objavljujem i treće već sam rekao da ne mogu crtati pod umjetnim svjetlom.
Između sedamdesete i osamdesete objavljivao sam i do 50 karikatura mjesečno a danas oko petnaestak.
Nekad je ona humoristična stranica u “Večernjaku”, koliko god se ljudi rogoborili na urednika koji sada u mirovini i bavi se ribarenjem, ta stranica je bila škola za mlade karikaturiste i tko nije bio uporan taj nije zaslužio da objavljuje, takvo je bilo mišljenje urednika. On je znao vikati i galamiti na mlade autore ali on se i borio, on se svađao s glavnim urednikom, on je branio ono što je objavio a danas toga nema. Danas svatko brani svoju kožu, druga je situacija. Nekada je karikatura kao i svi mediji bila izložena političkom pritisku a danas su pod jednim ekonomskim pritiskom. Tako da danas novine radije objavljuju neke viceve, razumljive karikature s dosta teksta, nitko ne želi zamarati čitatelje nekim rebusima od karikature.

 

Nik Titanik: Sjajan ste akvarelist. Koje boje i papir koristite?

 

Hans: Koristim akvarel štiftove, tuš u boji, sve to skupa pomalo miješam da pripitomim boju iako nisam uvijek zadovoljan. Od papira tu je uglavnom Fabriano. Uglavnom za izložbe koristim kvalitetniji akvarel papir koji dobro podnosi vodu, a za novine posluži i neka jeftinija varijanta, domaći hamer ili narezani papir tiskare, sve u svemu ništa posebno.

 

Nik Titanik: Tko “ubija” karikaturu u Hrvatskoj ?

 

Hans: Urednici, autori, ekonomska situacija, svi pomalo. Ne mogu nikoga izravno optužiti, mogu optužiti autore za koje znam da su dobri a premalo rade. Jedno vrijeme je izašlo nekoliko brojeva “Kerempuha” ali autori baš i nisu slali previše svoje radove, to je šteta. Osim toga humoristični listovi ne mogu egzistirati takvi kao što su nekada bili, pa čak ni “Feferon” kojeg sam ja uređivao iako nisam imao financijskih problema što se tiče izlaženja pošto ga je financirala “Podravka”. Prije nego što sam došao u Podravku, to je za mene bio jedan žurnalistički fenomen ali i jedan izuzetno dobar marketinški potez. Jer ako je jedna tvrtka u stanju formirati jedan takav duh gdje se može izdati jedan dobar humoristični časopis, i u grafičkom i u sadržajnom smislu, onda u toj tvrtki postoji nešto dobro i pozitivno što druge tvrtke nemaju. Danas bi humoristični listovi trebali biti drugačiji ali to naravno košta. Morali bi imati u sebi visoko kvalitetne karikature i dobro plaćene a to si malo tko može dozvoliti, mislim da klasičan časopis ne bi prošao na tržištu. Sadržaj bi morao biti prilagođen današnjem tržištu, trebalo bi tu biti malo erotike, koja križaljka, malo trača s estrade, tako da to bude zabavnik, ali na jako visokom nivou. To bi možda trebao biti časopis za sve generacije tako da u kući svi mogu naći nešto za sebe. Ne smijemo zaboraviti i konkurenciju novih medija koji zasigurno odvlače jedan dio publike, tu mislim prije svega na Internet. Vremena se mijenjaju, ja prije nisam mogao zamisliti da karikaturu crtam flomasterom.

 

KiST: Kojim priborom danas crtate?

 

Hans: Za novine radim flomasterom, ali nastojim rabiti kvalitetne flomastere . Za izložbe radim i dalje perom i tušem, pero mi omogućava finu meku liniju dok kod flomastera imate mrtvu liniju, no treba biti majstor i prilagoditi se tehnici. Danas mi prijatelji iz Njemačke donesu kvalitetna pera, no ne koristim neki poseban pribor, ja sam staromodan.

 

KiST: kako kod vas izgleda proces nastanka karikature, skicirate li mnogo ili odmah crtate?

 

Hans: Jedna karikatura rađa drugu, ako vi sjedite i razmišljate što čete nacrtati onda to ne ide. Treba malo sjesti, skicirati, baciti puno toga. Kada je ideja čista onda crtež ide sam od sebe, crtež je izvrstan. Ali kada nema ideje, onda se mučite dok ne iskristalizirate ono što želite, bar je tako kod mene.

 

KiST: kako stojite s idejama, imate li ih dovoljno, bilježite li na papir i sl?

 

Hans: Da, ponekad i zabilježim jer inače ideja ode ali kada dođe prava ideja onda je teško izdržati a da ne sjednete i nacrtate to što vam je na umu.

 

KiST: Jesu li karikaturisti, kao što kaže gospodin Oto, misaoni ljudi?

 

Hans: Jesu ali i to treba trenirati. Ima jedna zgoda koja se dogodila neposredno nakon što sam došao iz vojske, u to vrijeme sam već nekoliko godina objavljivao po novinama. U Novom Sadu se održavao sajam lova i ribolova, u to vrijeme mi je došla i pozivnica da sudjelujem svojom karikaturom na temu lova i ribolova. Ja nisam znao što da nacrtam, a strastveni sam ribič. Dakle, treba na određeni način razmišljati i to treba razvijati, kao i talent. On se može razvijati ili zapustiti, tu mislim na sva polja djelovanja a ne samo na karikaturu ili likovno izražavanje.

 

KiST: Zahvaljujem vam na ugodnom druženju i razgovoru te vam želim još mnogo dobrih karikatura i nagrada.

 

Hans: Hvala vama, a što se nagrada tiče, one mi se ne gade. Meni je najveća nagrada to što mogu raditi, a jedno vrijeme nisam mogao.

 

Razgovarao i pitanja postavljao:
Zoran Tkalec
Koprivnica, 28.10.2003.

 

Comments are closed.

Mobile version: Enabled